OK Orion

Mali uvod

Još na povratku sa prošlogodišnjeg prvenstva svijeta u Mađarskoj, počeli smo razgovarati što ćemo i kako ove godine. Kad Bugari nisu htjeli uz Europsko prvenstvo u orijentacijskom trčanju kao što je uobičajeno organizirati i Europsko prvenstvo u preciznoj orijentaciji uskočili su Švedi i to u tjednu prije Svjetskog u Trondheinu. Namjera je bila jasna, navesti što veći broj ekipa koje će ići u Trondheim, da u tjednu prije toga dođu u Bollnas.

Naravno, cijela se ekipa složila da bi bilo lijepo sudjelovati na oba prvenstva, ali da li je to bilo izvedivo? Financije su skresane sa svih strana, a troškovi su bili vrlo visoki jer je Švedska vrlo skupa, a Norveška koja je skupa čak i za Šveđane je za nas jezivo skupa. Istražili smo sve moguće i nemoguće načine kako doć gore i nastupit i na kraju se kao najjeftinija varijanta pokazao najam kampera. Savez nam je platio najam kampera i startninu na Svjetskom. Članovi reprezentacije platili su trošak putovanja (gorivo, mostove i ostalo) i prehranu, a kad smo već bili u blizini odlučili smo da idemo i na Europsko prvenstvo za koje smo startninu platili u vlastitoj režiji.

Izbor reprezentacije nije prošao glatko. Zdenko je odlučio da kao i prošle godine napravimo kvalifikacije za drugo i treće mjesto u Otvorenoj ekipi s time da ove godine ja nisam morao na kvalifikacije na osnovu prethodnih rezultata. Na kvalifikacijama koje smo organizirali na Plitvicama trebalo je izabrati još dvoje između četiri kandidata za nastup na Svjetskom prvenstvu, a poredak je bio Jasminka, Damir, Ivana, pa Dalibor. No onda su redom Damir i Ivana odustali od nastupa na Svjetskom tako da je repka na Svjetsko išla u istom sastavu kao i prošle godine, tj. Hoki i Ivica u Para kategoriji, te Jasminka, Dalibor i ja u Open kategoriji.

Kako je na Europskom prvenstvu broj reprezentativaca koji mogu nastupiti za jednu zemlju dvostruko veći, za Europsko prvenstvo reprezentacija je bila proširena s Damirom i Ivanom koji su putovali odvojeno u drugom kamperu.

Putovanje na sjever

Iz Zagreba smo krenuli u nedjelju 1. kolovoza polako i bez žurbe. U kamperu smo bili Hoki, Jasminka, Dalibor i ja. Prvi dan smo došli do pred Dansku gdje smo prespavali na jednom parkiralištu. Kako se ostatak ekipe nije ranije sreo sa Skandinavskim terenima želio sam da se putem prema Bollnasu koji put zaustavimo i napravimo koji trening. Drugi dan smo prošli Dansku i veći dio Švedske, ali nije nam pošlo za rukom domoći se neke od karata uz koje smo putem prolazili.

Noćili smo na parkingu ispred Vasterasa, a prijepodne trećeg dana smo napravili trening na kojem smo obišli najzanimljivije kontrole oba dana natjecanja sa prvog Svjetskog prvenstva u preciznoj koje je tamo održano šest godina ranije.

Zatim smo odradili još nekoliko sati vožnje i došli u Alftu kraj Bollnasa gdje se nalazio centar natjecanja. Popodne smo iskoristili za još jedan trening, ovaj puta s kontrolama.

Model za Europsko prvenstvo

U srijedu ujutro nam se pridružio ostatak ekipe koji je krenuo iz Zagreba dan kasnije - Ivica, Ivana i Damir.

Prije podne smo imali model natjecanje. Teren me je u neku ruku iznenadio jer iako je bio skandinavski nije bio baš tipično skandinavski - radilo se naime o ogromnoj krčevini posutoj kamenim gromadama smještenom uz duž makadamske ceste po kojoj su se natjecatelji kretali. Vremensku kontrolu sam promašio, naime uzeo sam kompas i "usjeverio" kartu tako što sam je okrenuo za 90 stupnjeva u odnosu na položaj ukojem sam je dobio. Onda krenuh prema prvoj kontroli. Gledajući samo teren odgovor je bio jasan zastavica B, međutim čovjek se u preciznoj mora pitati gdje se nalazi i da li vidi to što misli da vidi ili možda kakav paralelni detalj. Tu sam međutim bio u velikim problemima jer taj dio karte nije bio dobro nacrtan i azimuti sa raznih mjesta su davali različite odgovore. Na ostatak staze nisam imao primjedbi osim što sam malo zazujao na jednom paru zastavica koji je bio jako daleko. Naime djelovalo je kao da se dvije zastavice skoro preklapaju, ali koliko god se kretao lijevo desno nije se primjećivala nikakva paralaksa. na kraju sam shvatio da su na jednom stupiću postavljene dvije zastavice jedna iznad druge da se bolje vide iz velike daljine.

Karta mi nije baš bila legla - imao sam cijelo vrijeme osjećaj kao da se radi o povećanoj desetki, a ne pravoj petici. Kontrole su doduše bile daleko jedne od drugih, ali svejedno sam se pitao kakav zaključak da izvedem iz prve kontrole.

Popodne tog dana, ispred rehabilitacijskog centra Alfta Quren u kojem je bio centar natjecanje, organizirano je otvaranje Europskog prvenstva u preciznoj orijentaciji uz nekoliko kratkih govora i svirku lokalnog rock benda. Padala je kišica, al mi se nismo bunili, a naročito ne ja - sto puta mi je draže da kiša pada na otvaranju nego li na natjecanju.

Čekanje smo iskoristili za skupnu fotku repke.

Poslije otvorenja na redu je bio sastanak predstavnika reprezentacija. Ono što me uvijek najviše interesira bile su zero kontrole koje su na modelu bile postavljene prilično jasno, a na sastanku su Švedi rekli da su na natjecanju sve zero kontrole na različitim detaljima od onih koji su ucrtani na karti, te da tu neće bit problema.

Europsko prvenstvo - 1. dan

Pred natjecanje sam bio smiren, tek možda malo nervozan - manje nego je uobičajeno pred važno natjecanje. Nisam imao većih problema do 11. kontrole gdje je zastavica najbliža centru kružnice evidentno bila previsoko na nosu, ali da li se to uklapa u definiciju od jučer "na različitom detalju"? Tu kod nas bi bez puno razmišljanja stisnuo Z, ali diskusija od večeri prije me je pokolebala. Na kraju sam još malo proučavao kontrolu i našao liniju između jedne stjenčuge i puta koja je morala proći kroz centar kružnice, a zastavica je bila na toj liniji, pa odbacih Z. Odradio sam ostatak staze i stao u red za vremenske kontrole. Došao je red na mene i onda mi na prvoj ništa nije bilo jasno. Prošla je cijela vječnost i na kraju sam lupio odgovor. Druga vremenska je bila nešto lakša, a onda sam se uputio prema cilju, još uvijek u dobrom raspoloženju.

Tamo je slijedio šok za šokom kako sam s ostalima diskutirao stazu i kako su malo po malo objavljivani rezultati. Kad sam dobio rješenja dobio sam konačnu potvrdu da sam od 22 kontrole napravio 6 grešaka uključujući tu obje vremenske. Nevjerojatno!

Kako tako puno? Nisam bio baš sretan s kartom i greške na drugoj, devetoj i jedanaestoj si nisam predbacivao, ali ostala je još četvrta i obje vremenske za koje nisam imao drugog objašnjenja osim svoje nepažnje. Da su mi ove potonje bile jedine greške i dalje bi bio van svake konkurencije za iole bolji rezultat, jer dvoje natjecatelja je bilo bez greške, još jedanaest sa samo jednom greškom, te još osamnaest s dvije greške. Jednom rječju katastrofa!

Najviše od svega me bolio debakl na vremenskim kontrolama. Iako sam prije trke odlučio da ću si dati više vremena, na prvoj sam izgubio živce nakon manje od dvadeset sekundi, a na drugoj nakon tek nešto više od deset. Samokontrola jednaka nuli. Samo sam gledao u rezultat vodećeg dvojca iz Finske koji su obojica na obje vremenske kontrole razmišljali duže od 40 sekundi i onda dali točne odgovore - da, i ja sam imao takvu namjeru, pa kaj je onda pošlo po zlu?

Ostatak repke je bio solidan na čelu s Daliborom koji je sa samo jednom grešku bio na odličnom osmom mjestu. Kako su staze za Open i Para bile jednake Hoki je nastupao u obje kategorije i sa dvije greške je bio na 19. mjestu, pa Jasminka s tri na 38., a Damir i Ivana sa četiri na 48. i 52. mjestu. Ja sam zaglibio daleko iza na 60. mjestu.

U kategoriji Para Zdenko je s iste dvije greške bio odličan četvrti, a Ivica je s četiri zauzeo 17. mjesto.

Bio je to jedan od onih dana kada se čovjeku po glavi mota ona "od ovoga ne može gore" (mada nas život i Murphy-jevi zakoni uče da uvijek može biti gore). Sve nade su bačene u vjetar, a samopouzdanje poprilično uzdrmano, no život ide dalje, pa je razočarenja valjalo ostaviti iza sebe i okrenuti se sutrašnjem danu i drugom danu natjecanja.

Europsko prvenstvo - 2. dan

Premda pojedinačno nisam imao nikakve šanse valjalo se potruditi za ekipni rezultat, jer se za ekipe računao samo rezultat drugog dana. Osim toga Hoki u Para i Dalibor u Open su bili u prilici da se bore za medalje na Europskom prvenstvu - sjajno.

Drugi dan su vremenske bile na početku i ovaj puta sam otišao sa njih siguran da sam dobro odgovorio. Staza je bila slično koncipirana kao i prvog dana, ali je u ovom djelu terena na karti nije bilo nedorečenosti. Išlo mi je dobro i ponovno sam imao dobar osječaj, ali trebalo je pogledat rezultate. Na kraju imao sam jednu grešku i zauzeo 14. mjesto toga dana u Open kategoriji.

Hoki je s dvije greške bio na 26. mjestu, Ivana i Dalibor s četiri na 45. i 46., Jasminka s pet na 54. a Damir sa šest (od kojih pet na zadnjih šest kontrola) na 58.

Nisam bio jedini kojem je bolje išlo drugi dan jer je bilo čak deset natjecatelja sa svim točnim odgovorima.

Senzaciju dana priredio je međutim Ivica koji je bio bez greške sa vrlo dobrim vremenom na vremenskim kontrolama, te tako napravio najbolji rezultat dana u Para kategoriji, dok je Zdenko s dvije greške i također (kao što je njegov običaj standardno) dobrim vremenom bio vrlo dobar osmi toga dana u kategoriji Para.

U ukupnom poretku u kategoriji Para pobijedio je Ola Jansson iz Švedske ispred Michaela Johanssona također iz Švedske i Pekke Seppija iz Finske. Zdenko je završio na četvrtom mjestu - korak do medalje, a Ivica se probio odmah do njega na peto mjesto. Sjajno!. Tako smo dobili dvojicu među šest najboljih koje prozivaju kod proglašenja!

U ukupnom poretku u Open kategoriji pobijedio je Hannu Niemi iz Finske ispred mlade švedske nade osamnaestogodišnje Marit Wiksell i Clivea Allena iz Velike Britanije. Od naših je najbolji bio Zdenko na 23. mjestu, pa Dalibor na 29., zatim ja na 41., pa Ivana na 45., Jasminka na 50., te Damir na 55. mjestu.

Europsko prvenstvo - Ekipni poredak

U Para kategoriji najbolji su bili Švedi dok su senzacionalno drugo mjesto s jednakim brojem bodova, ali tek nešto slabijim vremenom osvojili Ivica i Zdenko!

Treće mjesto je zauzela druga ekipa Švedske, pa je brončana medalja pripala Finskoj koja je imala četvrti rezultat.

Tu idu i dvije napomene. Hrvatska ekipa je jedina među najboljima imala samo dva člana, te time nije imala pravo na lapsus jednog od članova ekipe. Zdenko je drugi dan jednu kontrolu dobro riješio, ali pogrešno perforirao (taj dio je zaista bio organiziran dosta konfuzno) i tako ostavio ekipu bez zlata (ali bit će još prilike za to).

U kategoriji Open najbolji su bili sjajni Japanci čija su sva tri člana prošla stazu bez grešaka. Zlato je pripalo drugoj ekipi Švedske koja je iza sebe ostavila prvu ekipu Švedske na trećem mjestu, te srebrne Britance na četvrtom i brončane Norvežane na petom mjestu.

Kako Zdenko i ja nismo bili u istoj ekipi umjesto osmog Hrvatska je osvojila 12. (Ivana, Damir i ja) i 15. (Zdenko, Jasminka i Dalibor) mjesto.

Osim Europskog prvenstva, Hrvatska se natjecala i u neslužbenoj konkurenciji za Nordic Open gdje su se zbrajali svi rezultati izabranih pet natjecatelja od prvog i drugog dana. Pobijedila je Finska ispred Švedske 1 i Švedske 2. Zatim su slijedili Norveška, Švedska 3, Ukrajina i Italija, a mi smo zauzeli osmo mjesto u sastavu (Zdenko, Dalibor, Ivo, Jasminka i Damir). Iza nas je ostalo još 14 ekipa.

Europsko prvenstvo - Naučene lekcije

Na odlasku s natjecanja pitao me glavni kontrolor i domaćin što mislim o natjecanju, pa mu rekoh pažljivo da se ne uvrijedi da nisam baš bio pretjerano zadovoljan s kartom i da sam cijelo vrijeme imao osjećaj da se nalazim na povećanoj desetki, a ne pravoj petici. Na to sam dobio odgovor da me osjećaj ne vara.

Tako dakle. I Švedi imaju probleme s kartama kao i mi i očito se dobar dio od njihovih 50-ak natjecanja godišnje organizira na kartama koje nisu prave petice. Zanimljivo i vrijedno saznanje.

U biti nakon generalnog prošlogodišnjeg razočaranja kvalitetom organizacije Svjetskog prvenstva u Mađarskoj (loša karta, velik broj problematičnih kontrola i traljav posao glavnog kontrolora), a zbog činjenice da mi baš ne ide od ruke pogađanje što je postavljač mislio kada se na različite načine rješavanja istog problema umjesto istih ili približno istih dobijaju različiti odgovori, zabio sam si u glavu fix ideju da najviše šanse za dobar rezultat imam na natjecanjima u Skandinaviji gdje takvih problema neće biti. I onda me tu dočeka povećana 10-ka, a ja papak to provjerim poslije umjesto prije natjecanja. Od sada znam koje mi je obavezno pitanje na svakom prvenstvu - za koje je mjerilo karta reambulirana.

Četiri neforsirane (hoće reč da je problem bio OK) greške je puno previše u dva dana za nekog tko bi htio biti među najboljima. Gdje mi je bila koncentracija i motivacija? Naročito me pogodilo kad sam objašnjavao zašto sam na 16. kontroli drugoga dana stisnuo Z - zato jer je zastavica morala biti točno na liniji između dva kamena, a bila je nešto manje od metar dalje i onda mi Hoki veli kako na liniji, pa ne ide ta linija kroz sredinu kružnice. Pogledam opet i fakat ne ide, mrvicu je izmaknuta, taman koliko treba. Da čovjek ne povjeruje!

Postojala je i mogućnost da sam određivao sredinu kružnice pogrešnim kompasom. Za takve stvari potreban je kompas sa tankim finim linijama, a Moskva s kojom skidam azimute ima debele mesarske linije - idealne za brzo trčanje ali ne i za preciznu orijentaciju. Zbog toga u džepu nosim dodatni kompas - staru Silvu kojoj je zrak ušao u glavu, ali koja ima odlične linije. Zaključak je bio jasan tu mogućnost treba eliminirati i nabaviti jedan kompas koji će imati i dobre linije i dobru iglu.

Osim toga ona vječnost prvog dana na prvoj vremenskoj kontroli trajala je samo 18 sekundi. Mogao sam tamo biti još dva puta toliko i riješiti problem umjesto da onako pacerski izgubim živce i lupim bilo što. Treba zadržati samokontrolu i pažljivo pristupiti svakom problemu, a naročito vremenskim kontrolama.

Put do Norveške

Po završetku Europskog prvenstva došlo je vrijeme da se Ivica preseli k nama u naš kamper. Raspoloženje je bilo dobro nakon osvojenog ekipnog srebra u Para kategoriji. Hoki je zafrkavao Ivicu da s njim u ekipi ne može osvojiti drugo nego srebro jer je on na to pretplaćen, a Ivica je blistao i to s punim pravom.

Putem prema Trondheim-u smo se malo zadržali u Sundsvallu, gdje sam prije mnogo godina imao krštenje na skandinavskim terenima. Kao i onda iz Sundsvalla smo se zaputili prema Trondheimu, samo ovaj puta ne na Studentsko svjetsko prvenstvo već na Svjetsko prvenstvo u preciznoj orijentaciji. Pripremao sam ekipu na susret s Norveškim šumama - strmim, punim močvara i divljim.

Granicu bi jedva i primjetili da odmah iza nje nismo naletjeli na naselje s kućama koje su na krovu umjesto crijepova imale travu. Kasnije smo vidjeli da u Norveškoj ima dosta takvih kuća i više se nismo čudili. Nedugo nakon toga stigli smo u Trondheim - sveučilišno i istraživačko središte Norveške - treći najveći grad u Norveškoj, grad u kojem je svaki sedmi stanovnik student. Nikakvo čudo nije ni da je trondheimski NTNUI najveći sportski i orijentacijski klub u Norveškoj.

Trondheim je smješten otprilike na trećini Norveške na obali dubokog zaljeva tj. fjorda. Toliko je daleko na sjeveru, da tamo početkom kolovoza noć počinje gotovo tri sata kasnije nego kod nas.

Čovjek međutim pravi šok doživi tek kada poželi nešto kupiti. Kako već rekoh, Švedska je za nas vrlo skupa zemlja, Norveška je skupa i za Šveđane, a nama je jezivo skupa. Velika pizza u nekakvom kebab lokalu nedaleko centra košta 200 kruna (tj. kuna - tečaj je skoro pa 1:1), piva je oko 70 kruna, litra mlijeka u dućanu 15 kruna. Dok smo planirali put, opciju da u Trondheim-u spavamo u dvorani na podu smo odbacili jer su za jednu noć po glavi tražili 140 kruna. Čista katastrofa!

Ipak nija sve toliko crno. Htio sam kupiti jednu predobru košulju koji je jedan poznanik kupio prošle godine u skandinaviji i na upit da li ju još imaju dobio odgovor - ne, jer svake godine mijenjaju kompletan asortiman. To za posljedicu ima velike rasprodaje i to prave rasprodaje, počinju sa 50%, a popusti se kreću i do 75%. Takve cijene su konkurentne našima, a obleka im je kvalitetna.

Pred večer smo našli parking kilometar i sitno od centra grada gdje je bilo dozvoljeno spavati u kamperima, a onda dok smo se pripremali za prvu noć u Norveškoj skužili smo najbolju stvar - među papirima koje smo dobili na prijavama je bila neka ceduljica na kojoj je pisalo da možemo mukte koristiti usluga dva trim centra u gradu.

Sprint i otvaranje

Nedjelju smo nakon doručka stali u red za akreditacije koje prethodnog dana nismo uspjeli dobit. Da sve u organizaciji ne bi bilo odlično pobrinuo se ured natjecanja koji je radio pristojno rečeno loše, dok je češća ocjena bila kaotično ili katastrofalno. Akreditacije su bile pomiješane, izgubljene, neodrađene, neki ih uopće nisu ni dobili. Mi smo morali podmiriti još nekakav (ne baš mali) bankovni trošak i uspjeli se izboriti za svoje nakon dugog čekanja u kratkom redu (to je stvar koju mrzim najviše na svijetu).

Nakon toga smo išli na glavni gradski trg gdje je bila podignuta velika pozornica i gdje su bili start i cilj finala u sprintu. Zahvaljujuci velikim ekranima, i stvarno dobroj televizijskoj i informatičkoj pokrivenosti cijelog natjecanja prijenos je bio vrlo dinamičan i zanimljiv, vidjelo se gdje tko trči i koliki mu je rezultat u uspredbi s ostalima, po istom sustavu koji se koristi na skijaškom trčanju.

Nakon sprinta uslijedilo je otvaranje prvenstva uz nesto svirke i zgodan igrokaz sa dosta lokalnog folklora. Tu smo se prvi puta našli s našom ekipom koja je došla na Svjetsko prvenstvo u orijentacijskom trčanju, ali ne sa svima, već samo s curama jer je Matjaž morao preskočiti otvaranje da bi se na vrijeme pojavio na sastanku voditelja timova koji je bio u hotelu na periferiji grada, 7 km od centra. Tu smo odmah skužili i da se ne bumo baš puno međusobno družili jer su nam rasporedi bili u koliziji.

Nakon otvaranja došao je čas da provjerimo da li nam akreditacije zaista otvaraju vrata trim centra, jer gdje ljudi vježbaju moraju postojati i tuševi. Da tuševi? Imaju oni i mali bazenčić od 25 metara i kraj njega dva jacuzzija, saunu, tursku kupelj i sve drugo što možeš zamislit da ima u jednom trim centru. Sjećam se kako smo ostali paf kad smo u jednoj prostoriji našli u malom amfiteatru 40-ak trim bicikla. Poslije sam skužio da im je to pomoćna tj. mala soba s biciklima, a da malo dalje imaju i veliku.

Mi smo se prepustili mjehurićima i plivanju. Pravi užitak nakon saftanja u kamperu.

Pred noć smo nabavili kartu sa parkiralištima u blizini Trondheima gdje ima sanitarni čvor na kojima bi mogli noćiti, jer nam se ono u gradu nije dopalo. Izbor za noć je pao na jedno zapadno od grada na obali fjorda. Kad smo došli tamo već je bilo kasno i još se ispostavilo da to nije parkiralište već autokamp (koji si nismo mogli priuštiti), pa smo noć proveli na parkiralištu u trajektnoj luci pored kampa.

Svjetsko prvenstvo - razlike u sustavu bodovanja

Kao i na Europskom prvenstvu za pojedinačni plasman se zbrajaju rezultati oba dana, a za ekipni samo rezultati drugog dana. Međutim, za razliku od Europskog prvenstva gdje postoje dva odvojena ekipna natjecanja - jedno u Open i jedno u Para kategoriji, na Svjetskom prvenstvu ima samo jedno i svaka se ekipa sastoji iz tri natjecatelja u Open i tri natjecatelja u Para kategoriji, a rezultat ekipe se dobije tako da se zbroje dva bolja rezultata u Open i dva bolja rezultata u Para kategoriji.

Naravno moguće su i ekipe sa dva plus dva člana, ali one si ne mogu priuštiti, da neki od natjecatelja ima loš dan, a da pri tom rezultat ekipe ne trpi. Mi smo imali polovični hendikep, punu ekipu u Open kategoriji i smanjenu u Para gdje nije bilo prostora za podbačaj.

Svjetsko prvenstvo - 1. model

Model prvog dana je bio u gradu, na karti na kojoj je održano finale sprinta. Kaj si misle ti Norvežani? Model bi trebao biti reprezentativan za teren na kojem će biti natjecanje, a znali smo da nas prvi dan natjecanja čeka nekakva stjenčuga načičkana kamenim odronama sa svih strana.

Kad smo došli na parking Hoki je otišao po kartone i nedugo nakon toga je ostatak ekipe zbrisao na stazu. Odšetao sam se do cilja i tamo našao obavijesti potpisane od kontrolora od kojih me je prva poprilično zatekla - radilo se o odstupanju od pravila da ako je kontrola na vrhu kamenog odrona mora biti na njegovoj sredini. Čemu to, pitao sam se? Na putu do starta nisam mogao ne primjetiti da je kriterij crtanja stijena takav da je sve što je veće od košarkaške lopte nacrtano na karti. U Švedskoj je kriterij bio podignut na 1,5 metra a ovdje smanjen na pola metra, ali što je tu je - model i služi tome da se natjectelji pripreme na ono što će ih na stazi dočekati.

Vremenske su (kao što je čest slučaj na modelima) bile vrlo lagane, ali već na prvoj nas je dočekao zanimljiv i nimalo lak zadatak. Polako i temeljito sam prošo cijelu stazu, a na zadnjoj kontroli me dočekao ostatak ekipe s rješenjima, sav nestrpljiv da krenemo u zajednički obilazak. Naravno, prvo pitanje je bilo vezano uz 9. kontorlu na kojoj je kontrola bila na vrhu odrona. Oni naime nisu skužili obavijest, pa su bili malo zbunjeni. Osim toga bila je još jedna vrlo problematična kontrola, na kojoj smo imali vrlo različite odgovore. Kad smo došli ponovno do nje ustanovili smo da se radi o kontroli na lošem dijelu karte koja tu uopće nije trebala biti postavljena.

Koliko su precizni članovi Hrvatske reprezentacije u preciznoj orijentaciji vidi se i iz toga što je netko od nas izdaleka (s puta) primjetio - kaj zastavice ne izgledaju malo manje nego što bi trebale biti - ma nemoguće, ali ajmo provjerit. Bile su široke 30 cm kao što treba, ali nisu bile jednake visine, što se lijepo vidi u usporedbi s kartom A4 formata.

Popodne smo malo švrljali po gradu, a ja sam išao od jedne do druge trgovine sportskom opremom dok konačno nisam našao kompas kakav mi treba. Cijena - prava sitnica, 999 kuna. Odlučio sam što drugo nego i dalje ostati na varijanti sa dva kompasa.

Sastanak predstavnika reprezentacija

Nakon što smo osim uobičajenih informacija pred natjecanje još jednom upoznati da ako je kontrola na odronu treba biti na najvišem mjestu, a ne na sredini kao što je uobičajeno, krenula su pitanja i odgovori. Glavna tema je bila 4. kontrola za koju je glavni kontrolor priznao da ne valja i rekao da bi takvu kontrolu poništio - dogodilo im se to zbog kasne pripreme model i punog fokusa na natjecanje. To je zvučalo utješno. Također su nas uvjeravali da je standard za ucrtavanje/neucrtavanje kamenja i odrona uobičajenih 1 metar visine, te da je sutrašnja karta novija i bolja od karte za model.

Najvažnije od svega je bilo uvjeravanje da na stazi neće biti mikro Z-ova. Što će reči ako se pitate da li je Z ili nije to nije Zero kontrola, Zero kontrola je uvijek jasno pomaknuta s pravog mjesta.

Također smo saznali i da će vremenske kontrole biti organizirane kao na modelu, naime Open i Para kategorije su s različitih mjesta gledale na istu skupinu zastavica i sa istim zastavicama je svako rješavao po dva problema.

Noć smo proveli na parkiralištu između hotela u kojem je bio centar natjecanja i obližnjeg trgovačkog centra, a onda je svanuo dan D.

Svjetsko prvenstvo - 1. dan

Rano smo ustali, doručkovali, spremili se i na vrijeme se zaputili prema mjestu natjecanja. Startao sam pred sam kraj liste i to mi je pasalo.

Da malo primirim živce krenuo sam vidjet mogu li kako objedinit dobru glavu kompasa sa dobrom pločicom, ali nisam mogao uzvaditi glavu kompasa sa Silve bez pucanja plastike. Gdje je Neno kad ga čovjek treba? Onda sam promjenio pristup i odlučio napraviti dodatne tanke linije na Moskvi. Bilo je malo zafrkancije da ispadnu točno paralelne s postojećima, ali rezultat je bio odličan. Dobio sam dvije nove linije - jednu tanku i jednu super tanku, tako da sam konačno mogao na stazu s jednim kompasom koji radi sve što treba.

Kad sam završio tuniranje kompasa ostalo je još vremena. Negdje sam zametnuo slušalice MP3-a, a kako nisam pred natjecanje htio maltretirati Dalibora, legao sam van na karimat i s laptop-a slušao omiljene stvari od Handela. Bio sam nervozan, taman koliko treba a adrenalin me je opalio do daske.

Znao sam što treba napraviti. Želio sam kao i u Švedskoj primjeniti taktiku kojom je Hannu tamo postao Europski prvak. Prvo je trebalo pažljivo i bez žurbe riješti vremenske. Nakon toga slijedi staza - 20 problema. Jedan po jedan treba temeljito i pedantno analizirati i doći do pravog odgovora - bez grešaka. Uostalom, uz varijacije u brzini na vremenskim kontrolama, to je bilo ono što će pokušati napraviti i svi ostali natjecatelji. U Švedskoj sam bio nedovoljno pažljiv, na mjestima i šlampav, ali ovdje je bilo novo natjecanje i nova prilika.

Vremenske su bile zanimljive i premda sam vrlo brzo riješio obje nisam rekao odgovor sve dok ga nisam na par načina provjerio i bio siguran u njega. Za razliku od Švedske nisam imao kompas u ruci, već samo pri ruci za slučaj panike. Počelo je dobro.

20 kontrola, 118 minuta - otprilike 6 minuta po kontroli. Prva kontrola nije bila naročito teška, na strani križanja, ali zato je druga bila malo zeznuta i tu sam se dosta zadržao, dok nisam bio prilično siguran koja zastavica je točna. Treća je bila jedna od onih sa samo jednom zastavicom (joj što to ne volim) gdje treba vidjeti da li je na pravom mjestu ili ne. Na kraju sam zaključio da je zastavica OK i da daljnji ostanak predstavlja gubljenje vremena.

Na četvrtoj sam prvi puta zapao u prave probleme. Naime u uvali iznad nas su bile postavljene tri zastavice. Uvala je na svakoj izohipsi mijenjala nagib kako se iz strmine penjala na plato, a pokraj uvale je bio nekakav odron koji je po mojoj procjeni bio manji u prirodi nego na karti. Kako je kontrola trebala biti poravnata s njegovim krajem trebalo je vidjeti gdje mu je nacrtan kraj. Nakon dosta proučavanja odlučio sam se za srednju zastavicu i taman sam htio perforirati kad sam shvatio da zastavice mijenjaju redolijed kad se pomaknem s mjesta odluke do perforatora (paralaksa - zastavica A postaje C, a C postaje A - jedino B ostaje B). Čemu paralaksa ako je rješenje B? Ajmo mi to još jednom još temeljitije proučiti. Odgovor je ostao B, a ja sam kasnio više od jedne kontrole, trebalo je malo ubrzat tempo.

Sljedeća je bila slična kao deseta na kvalifikacijama koje smo proljetos radili na Plitvicama sredina krivudavog odrona, zatim ponovno tri zastavice u istoj uvali, ovaj put malo lakše.

Sedma je bio prvi zero problem, a odmah iza toga i osma. Deveta je bila na vrhu brežuljka, ali dala se riješit po rubu vegetacije dok je deseta bila zapadni dio nosa, rješiva pomoću nekih linija.

Jedanaesta je bila na glavici sa par zastavica na lažnoj glavici, a dvanaesta na sedlu koje nije bilo teško skužit. Onda opet jedna zero kontrola. Kamen u centru kružića se nije vidio s ceste, a zastavica je bila samo malo dalje kraj hrpe stijena. Onda jedna lakša na rubu jezera, pa petnaesta čisti i lagani Z.

Taman sam uhvatio korak s vremenom i još ušparao desetak minuta i onda naletjeh na 16. kontrolu. Visoko iznad puta na gornjem rubu ogromne kamene litice bile su postavljene dvije zastavice u dvije male uvalice. Da li je jedna od njih uvala nacrtana na karti ili se radi o nepravilnostima na kamenom odronu? Ako je ovo drugo gdje je uvala koje je ucrtana? Bila je tu pri ruci i nekakva ograda koja je svojom linijom davala naslutiti da bi odgovor mogao biti Z, ali nije bila ucrtana baš kako treba, pa sam to uzeo s rezervom. Dugo sam ostao na tom mjestu vjerojatno i dvadesetak minuta sve dok iza mene na stazi nije ostao samo Dalibor. Kad sam se napokon uvjerio da se nešto dalje od zastavica nazire prava uvala stisnuh Z i krenuh dalje.

Uslijedile su još dvije kontrole na odronima ovaj puta nešto lakše, zatim jedna mikro precizna (tri zastavice u krugu promjera manjeg od dva metra, pa za kraj još jedan ogromanski kameni odron. Kako mi je za zadnje četiri ostalo 15 minuta ubacio sam u višu brzinu i odradio zadnje četiri. Ulazak u cilj i provjera vremena zapisanog na kartonu - unutar linita, sve štima.

Dalibor je još rješavao predzadnju, pa ga nisam htio ometati svojim prisustvom na cilju, već se uputih prema mjestu okupljanja. Tamo sam našao ostatak ekipe. Ivica je imao tri greške, a Hoki dvije. Onda je došao Jasminkin rezultat - dvije greške. Čovjek bi rekao za visoki plasman no pokazalo se da je velika većina natjecatelja imala vrlo malen broj grešaka. Pokušavali smo po sjećanju uspoređivati rezultate i tako došli do sedla. Hoki i Ivica su se tamo odlučili za različitu zastavicu od mene. Rezultati su polako bili objavljivani i vidjelo se da ima nešto ljudi sa svim odgovorima i jako puno njih sa samo jednom greškom. Kad će više rješenja?

Nešto kasnije dobili smo rješenja. Bacih prvo pogled na drugu, četvrtu, sedlo i šesnaestu - sve OK, onda vremenske i onda sve ostale - bez greške. Je li moguće? Onda druga provjera, pa treća - Yes! Sve sam dobro riješio! A da li sam dobro perforirao? A onda se na moje olakšanje i oduševljenje moje ime pojavilo na trećem mjestu na velikom ekranu!

Uslijedile su čestitke, a mene je opet uhvatila nervoza i to do balčaka. Treće mjesto prvog dana daje sjajnu startnu poziciju za drugi dan i veliku priliku za odličan rezultat. No, kaj imam od trećeg mjesta prvog dana ako ne napravim još jedan odličan rezultat? Samo propuštenu priliku, jer povijest Svjetskih prvenstava u preciznoj orijentaciji je prepuna takvih propuštenih prilika. Neću valjda ja postati još jedan u nizu gubitnika koji su podbacili pod teretom favorita. Pritisak je bio ogroman, a Hoki je sa smješkom dobacio - sad znaš kako je meni bilo.

Dalibor je imao tri greške, ali su mu zbog kašnjenja na cilju skinuli još jedan bod. Na kraju je u Open bilo nas četiri bez greške, petnest ljudi sa samo jednom greškom i još četrnaest s dvije. Ukupno 33 pretendenta na tri medalje. Ni u Para kategoriji nije bilo puno bolje, tamo je s dvije ili manje grešaka bilo 13 natjecatelja. Krajnji ishod je bio potpuno otvoren i vrlo neizvjestan.

Jasminka je nakon prvog dana bila na 31. mjestu, a Dalibor na 43. U Para kategoriji je Hoki bio na solidnom 11., a Ivica na 17. mjestu. Sve skupa vrlo solidan nastup repke, u prosjeku dvije greške po glavi.

Rezultati su bili toliko zgusnuti jer teren uopće nije bio tipično skandinavski. Tako nešto se može naći bilo gdje na svijetu i gledajući samo kartu čovjek nema na osnovu čega zaključiti da se radi o Norveškoj.

Prije odlaska kući napravili smo još jednu zajedničku rundu po karti gdje smo diskutirali tko je na koji način kako rješavao pojedini problem.

Zatim smo se nagradili s ručkom (grah iz konzerve) , te na kraju team buildingom u jacuzzi-u i bazenu. Ja sam opet počeo priču o tome kako ćemo drugi dan sigurno imati pravu Norvešku šumu, jer je karta bila dalje od grada, na nordijskom ski centru.

Svjetsko prvenstvo - 2. model

Noć smo proveli na parkirakištu pored trim centra.

U srijedu je na redu bio model za drugi dan. Planirali smo kasnije buđenje - iza osam, a ja sam se probudio u pola šest i nije bilo šanse da više oka sklopim. Ajme, tko će preživjet današnji dan i sutrašnje jutro?

Kad se ostatak ekipe probudio, odradili smo jutarnju klopu i pripreme, te krenuli na model.

I opet su vremenske kontrole bile postavljene tako da se s istog mjesta i sa istim skupom zastavica rješava dva problema. Nisu bile teške - drveće u močvari.

Zadaci nisu bili teški, kao ni teren. Nije bilo strmo i nije bilo močvara na padinama. Smetale su međutim nepreciznosti na karti. Na prvoj je kružić bio loše centriran, a na trećoj je opet na karti bio nekakav malo krupniji šljunak. Na osmoj je kontrola bila na odronu koji je u prirodi bio zarotiran u odnosu na smjer pružanja na karti.

Onda je došla deveta, tri zastavice na različitim visinama u istoj uvali, blizu jedna drugoj. Kad pratiš izohipsu s lijeve strane dobiješ odgovor A, a s desne B. Drugog načina za rješavanje nema. Mrzim takve kontrole.

Deseta je bila jedna od onih dugačkih glavica s tri zastavice na sredini, a ti vidi koja je baš na sredini. Lenart (dvostruki prvak svijeta u Para) je bio tu u blizini i čuo sam kako komentira ta dva problema - Mađarska lutrija. Ne valjda opet!

Kao da to nije dovoljno nevolje, jedna turbo zgodna studentica (koja je pomagala nekom od natjecatelja u kolicima) se legla i raširila na stazi kraj devete i desete, pa ti ne gledaj nju nego rješavaj probleme.

Na kraju staze smo dobili rješenja, pa smo išli malo u zajednički obilazak. Ja sam fulao i devetu i desetu. Ivica je prije vremenskih na karti pročitao da se koristi specijalni simbol zeleni križić za mrtvo drvo, što mu je pomoglo da ekspresno riješi jednu od vremenskih kontrola.

Za ručak sam se pogostio sa šalšom i špagetima - naravno, isti menu kao i prije prvog dana natjecanja. Brzo za napravit, a predobro za pojest. Nervoza je malo popustila.

U uredu sam našao buletin za sljedeće Svjetsko prvenstvo, ali sam ga bez gledanja šutnuo u kut kampera, trebalo je pažnju zadržat na onom bitnom. Hoki je bio blizu najboljima sa šansom za postolje, a ja još više. Osim toga premda je ekipna konkurencija bila stvarno jaka sa desetak repki koje su mogle uzeti medalju i mi smo bili ozbiljni kandidati, bez obzira na hendikep što nam je falio treći član u Para. U biti, dobar je taj sustav natjecanja gdje se oba dana broje za pojedinačni plasman, a samo drugi za ekipni, jer ako netko prvi dan napravi jako loš rezultat i izgubi svaku šansu da pojedinačno nešto napravi, svejedno mu vrijedi dati sve od sebe i drugi dan jer za ekipu natjecanje tek počinje.

Sastanak predstavnika reprezentacija

Nakon što smo dobili osnovne informacije o sutrašnjoj stazi, od kojih je najvažnija bila da će i sutra na karti biti specijalnih simbola (tj. markantnog mrtvog drveća) uslijedila su pitanja.

Mene je zanimalo da li je crtač karte za model i natjecanje isti - nije. Kažu, sutrašnja karta je bolja. Pitam za koje je mjerilo reambulirana - zbunjenost s druge strane - karta je četvorka. Ponavljam, znam da je četvorka, ali pitam za koje je mjerilo reambulirana - još malo konzultacije - petica povećana na četvorku - hvala, to sam želio znati.

Neko je još bio zabrinut jer je sutrašnja staza bila dugačka, a neke od pomagačica za natjecatelje u kolicima su gospođe kojima bi to mogao biti pretežak zadatak, pa da bi ih trebalo zamijeniti na pola staze. Suzdržao sam se da ne kažem da meni više odvlače pažnju mlade nego stare pomagačice.

Nakon toga je bilo još riječi i o Temp-O natjecanju u petak, ali o tome više malo kasnije.

Tuširanje, pa spavanje nedaleko hotela - naravno na istom mjestu kao i pred prvo natjecanje - diskusija na tu temu uopće nije bila ni pokrenuta.

Svjetsko prvenstvo - 2. dan

Po glavi su mi se motala prethodna Prvenstva svijeta u Skandinaviji. U Švedskoj mi je do medalje falilo tri boda, u Finskoj dva. Kaj je sad na redu - bod do medalje? Razlike su minimalne i konkurencija brojna. Puno ih je s jednom greškom imalo bolje vrijeme od mene - dovoljno je da ja napravim samo jednu grešku i svaki od njih koji bude bez greške bit će bolji od mene. Onda bi sam sebe uvjeravao neka oni brinu o svojim rezultatima, a ja trebam brinut samo o svom nastupu.

U biti ne baš samo o svom. Vjerovao sam da usprkos hendikepu što imamo jednog člana manje možemo napraviti vrlo visok rezultat, svakako među 5-6 najboljih ekipa, a možda i do medalje. Vjerovao sam da ćemo i Hoki i ja napraviti vrlo dobar rezultat, a znao sam da to mogu i Jasminka ili Dalibor. Ivica je bio kritična karika u lancu na kojoj nije smjelo bit podbačaja jer nije bilo zamjene, a on je u Švedskoj i prethodnih dana pokazao da mu ide, a k tome je i psihički stabilan.

Startna lista drugog dana je bila, kako je to uobičajeno, posložena po rezultatima prvog dana od lošijih ka boljima, što znači da sam išao na stazu među zadnjima, zajedno s glavnim konkurentima.

Nedaleko od nas su se parkirali Čehi, a onda su kao slučajno baš do njih došli i Švedi. Gledao sam Švede (team ofišlse) kako vode razgovor s Liborom. Čehom koji je nakon prvog dana dijelio prvo i drugo mjesto sa Šveđaninom Stigom. Nisam čuo o čemu pričaju ali znao sam o čemu se radi - psihička priprema konkurenta. Uostalom koliko sam shvatio njima (Švedima) je jedna od najvažnijih tema na okupljanjima repke razgovor s psihologom.

Malo po malo kamper se ispraznio i ostao sam sam u njemu. Živci su opet žestoko radili, a adrenalin me je zalio do daske. Hodao sam po kamperu kao tigar u kavezu, a onda sam si pustio opet malo Handela da me smiri.

Nisam pravo ni kročio van iz kampera, kad eto ti dolazi Hannu - dobar prijatelj, ali ovdje kao šef finske repke. Manje od sat vremena prije starta čestita on meni na super rezultatu od prvog dana i onda lagani razgovor na tu temu. Pričam s njim jedno, a mislim si - sad si me našao tu psihološki pripremati pred sam start, samo daj - znam te ptico dok si jaje bila.

Došao je red i da se krene na stazu. Bio sam napet k'o puška. Znao sam što mi je činiti, isprazniti glavu od svega i posvetiti se jednom po jednom problemu - samo treba zadržati živce pod kontrolom i koncentraciju na visini.

Vremenske kontrole su bile na močvari kao i na modelu, ali sam na prvoj (kao i mnogi drugi) malo zujio jer su kao ogradu na karti ucrtali najlonske trakice kakvima se inače označava startni koridor. Druga je bila zaznuta, mali, mali nos koji iz ničega vrlo postupno narasta do visine od recimo pola metra i tri zastavice na njemu. Desna je djelovala kao pravi odgovor, ali nisam htio fulati, pa sam provjerio azimut (kompas je bio pri ruci) s male bare kraj koje smo prošli na putu do vremenske. Štima - odgovor je E.

Krenuh na stazu - 20 kontrola 165 minuta, što će reči osam po kontroli, ali dugačka staza i dosta hodanja između dva problema (kontrole na fotkama uz opis 2. dana su zadaci s modela i sa 1. dana natjecanja) .

I odmah na prvoj tri zastavice u uvali na različitim visinama. Ostao sam tu jako, jako dugo. Ostatak ekipe koja je startala oko mene također. Dvoumio sam se između B i C, no malo po malo odluka je kretala prema C. Bio sam kraj perforatora kad je Christian (drugi u Para nakon prvog dana) perforirao, napravio desetak koraka prema sljedećoj i onda se sav zajapuren vratio prvo do perforatora, a onda do mjesta odluke. Bilo je jasno k'o iz aviona da je popušio paralaksu između mjesta odluke i perforatora. Dakle, on je također došao do odgovora C, samo da li je bio u pravu?

Kad sam napokon odlučio dati odgovor i krenuti dalje prošlo je više od 22 minute kako sam bio na stazi - kasnim i to generalno. Na drugoj me opet dočekala uvala, široka, plitka i skroz neizražena i opet tri zastavice. C sam otpisao lako, ali da li je A ili B. Još jedno kampiranje kraj kontrole - pažljivo proučavanje karte i terena. I tu sam ostao dugo, kada sam krenuo dalje na satu je bilo 35 minuta i kasnio sam već tri kontrole. Samo mirno i pažljivo - mala utjeha je bila što je većina ostalih još uvijek bila u blizini.

Zatim jedan lakši Z, pa kontrola na jednom od jezerca usred močvare dosta daleko od puta.

Peta je kontrola bila oko šest metara od puta, uvala jedva jedvice primjetna, jedna zastavica. Gledao sam gledao i na kraju zaključio da bi trebala biti dva metra dalje od tog mjesta te stisnuo Z, šesta opet uvala - ovaj put se dala riješit.

Na sedmoj me je dočekao treći Z na stazi, bilo je prilično očigledno, zatim jedna dalekometna, pa ponovno uvala. Ovaj put na livadi plitka dugačka i malo šira. Koja od tri zastavice je na pravoj liniji? Nisu li zastavice malo preblizu putu? Otišao sam 100m dalje prema sljedećoj kontroli da pogledam to sa strane. Uslijedilo je ono što Hoki zove "prepisivanje", ostatak ekipe je došao za mnom. Odavde se jasno vidjelo - još jedan Z.

Osvježenje, WC, pa druga polovina staze. Već sam dobro bio uhvatio korak s vremenom.

Deseta je bila sjajno postavljena na nosiću usred poluotvorenog zemljišta. Zastavica je trebala biti u liniji s jednim drvetom i rubom gustiša kraj ceste, ali gustiš je imao pravi rub i lažnjak koji je pokazivao na drugu zastavicu.

Jedanaesta je bila glavica među odronima iznad puta u zaraštenom i nepreglednom dijelu šume, dvanaesta uvala, dala se riješit, a onda je došla trinaesta gdje sam opet malo zastao, na kraju sam se odlučio za onu koja mi je odmah bila sumnjiva.

Četrnaesta je bila na jezercu, lagano rekao bih. Petnaesta dosta zeznuto mjesto, ali su zastavice bile dovoljno daleko. Šesnaesta je bila Z i nisam se na njoj zadržavao. Na rubu puta tridesetak metara od mjesta gledanja, bilo je očigledno da je tri metra predaleko i preblizu odronu iza nje.

Na sedamnaestoj sam vidio Hokija kako odlazi s nje. Kontrola je bila na dijelu male močvarice koja se spajala s barom. Zastavice su bile prilično blizu - na možda metar i po razmaka. I tu se skupila poprilična ekipa. Kad sam se uvjerio da je odgovor A krenuh na sljedeću. Mirisalo ja na još jedan Z i tako je bilo, provjerio sam udaljenost od puta i azimut sa strane - zastavice su bile preblizo.

Ostalo mi je dvadeset minuta za zadnje dvije kontrole, a na devetnaestoj me dočekala još jedna uvala. Vrlo blizo putu, ali i zastavice su bile vrlo blizo jedna drugoj. Po azimutu s jednog križanja odbacio A i onda po reljefu odabrao B, a A i C su mi ionako izgledale preblizo putu. Stavio saam B i krenuo ka zadnjoj koja je bila lagana da me povjeruješ. Ima li tu neki trik? Da li nešto promiče mojo pažnji? Ubrzo sam zaključio da ne, perforirao i ušao u cilj pet minuta prije roka.

Provjera upisanog vremena, a zatim skroz lagana šetnjica do stadiona. Na stazi sam povremeno trčao da nadoknadim zaostatak, a sada sam hodao što sam lakše mogao. Usredotočenost i nervoza je odlazila iz mene, što je bilo - bilo je, sada treba čekati rezultate - kao da je to lako.

Na cilju sam našao ostatak naše ekipe kao i sve ostale natjecatelje. Sudeći po brzini objavljivanja rezultata trebati će pričekati još barem pola sata, a možda i cijeli sat. Ono što je međutim bilo vidljivo na prvi pogled je to da je drugi dan donio pravi pomor. Nitko od do tada izvješenih nije imao sve kontrole, tek nekoliko s jednom ili dvije greške, a velika većina ostalih dosta, dosta slabije. Bilo je očito da će presudan biti rezultata drugog dana.

Jasminka i Dalibor su imali po 17 bodova što je bio mali pad u odnosu na prvi dan, ali puno manji nego kod prosjeka ostalih natjecatelja, Ivica je ima 18, a onda se pojavio Hokijev rezultat - 20 bodova i ukupno 40. Treći rezultat dana u Para i ukupno na korak do medalja na šestom mjestu!

Pokušao sam vidjeti gdje nas dvojica imamo različite odgovore i našli smo samo dvije kontrole - 11. i 19. kako je Hoki imao još jednu grešku na vremenskoj, značilo je da na stazi ima samo jednu. To je značilo da bi moj rezultat ako su mi vremenske dobre što sam vjerovao da jesu trebao biti 20 ili 21 bod.

Da, da - izgleda da mi je na 19. kontroli bilo ponestalo koncentracije, jer nisam odradio sve što sam trebao - nisam točno izmjerio udaljenost već ju samo odšacao, a preskočio sam i još neke provjere.

Zaletio sam se do kampera po fotoaparat, a kad sam se vratio moje ime je bilo na trećem mjestu - i to trećem mjestu drugog dana sa 21 bodom i trećem mjestu ukupno. Trenutak kasnije rekli su mi da su to konačni rezultati, te da su svi natjecatelji izvješeni. Yeeeees! Bronca je moja!!!

Mislim, čovjek o tome sanja, tome se nada. Osjeća da mu je to po mogućnostima na dohvatu, propušta prilike, a kad se to napokon ostvari, taj se osjećaj ne može opisati. Predobro! Bogu hvala!

Uslijedile su čestitke, a ja sam bio sretan k'o malo dijete.

Hoki je dakle u Para ovaj puta završio bez medalje, ali na podiju - kao sjajan šesti. Ivica je također u Para bio odličan 12, a Jasminka i Dalibor u Open vrlo dobri 29. i 37.

Svjetsko prvenstvo - Ekipni poredak

Tu međutim natjecanju nije bio kraj. Hoki i ja smo imali odlične bodove, a ostatak vrlo dobre. Trebalo je još zbrojiti i ekipne bodove jer oni nisu bili izvješeni.

Bilo je jasno da su Švedi najbolji, a Finci odmah iza njih. Onda smo zbrojili naše bodove i jednu po jednu repku provjeravali pješice tko ima koliko bodova. Norveška je iza nas, Danska, Ukrajina i Češka isto. Bolji smo i od Britanaca, Litvanaca i Latvijaca. Japanci su doživjeli potop...

Našao sam Martina (člana Švedske repke) koji je imao laptop i pitao ga ima li pristup Internetu (htio sam pogledati da li su rezultati možda online), ali sam dobio odgovor da ne, jer da su sve dostupne mreže zaštićene.

Onda sam još išao okolo da bih ma kraju dobio informaciju, da ja Martin računao ekipne rezultate. Potrčao sam natrag k njemu, a on mi je rekao da sam malo prije tražio pristup internetu, a ne rezultate i ako želim vidjeti rezultate da dođem u obližnji kontejner gdje je bio njegov laptop. Kad sam tamo došao, ispod švedske i finske zastave, na trećem mjestu je bila nacrtana hrvatska zastava! Pa to nije istina! Pitao sam ga je li to službeno i konačno i dobio odgovor da je.

Potrčao sam ostalima i čestitao im na osvojenoj brončanoj medalji. Bili smo oduševljeni. Usred Norveške pobijedili smo Norvežane, Dance i sve ostale osim Šveda i Finaca! Hrvatska reprezentacija je kao ekipa osvojila treće mjesto na svijetu!!! I to uvjerljivo, s dva boda razlike i boljim vremenom od četvrtih Norvežana. Predobro!

Uslijedilo je još čestitki...

Zatim je bila na redu ceremonija dodjela cvijeća najboljima. Puno puta u životu sam stajao na postolju, ali na ovakvom još ne.

Nakon toga je umalo uslijedio veliki i ružan gaf organizatora. Naime samo proglašenje i dodjela medalja je odgođena jer je sve skupa kasnilo. Odlučili su da proglašenje naprave na banketu. Mali problem je bio što mi zbog opće besparice nismo imali ulaznice za banket. Kad smo im skrenuli pažnju na to, rekli su da bu nama dali medalje sljedećeg dana na Temp-O natjecanju. Molim ?!?!? Kaj god! Hoki je rekao da nek naprave proglašenje na početku banketa i da ćemo se mi pokupit kad uzmemo što je naše i tako je na kraju bilo.

Matjaž

Zamolio sam ekipu da me pričeka 20-ak minuta da malo brzinski obiđem arenu za orijentacijsko trčanje kraj koje je bio i naš cilj. Ovdje je doživljaj bio još bolji nego na sprintu. Kako su svi natecatelji nosili uređaje za praćenje točnog položaja, osim televizijskih snimki s terena na velikim ekranima se moglo pratiti i napredovanje favorita po 3D modelu terena, presvučenim kartom. To puno bolje izgleda kad se radi o karti šume nego kad se trči po gradu.

Sasvim slućajno sam tako naletio i na Matjaža, koji je došao gledati finale dugih staza. Iako je finale dugih staza samo gledao, Matjaž je s punim pravom bio odlično raspoložen. Naime par dana ranije otrčao je odličnu trku u kvalifikacijama srednjih staza i uvjerljivo se kvalificirao za finale osvojivši sjajno deseto mjesto u svojoj skupini sa vrlo malenim zaostatkom za pobjednikom! I sve to kao još uvijek junior.

Uspio je promijeniti avionsku kartu za doma i bio je vrlo nabrušen na finale srednjih staza. Bilo mi je jako drago da smo se napokon uspjeli vidjeti, pa makar i samo na petnaestak minuta, da malo popričamo i razmijenimo dojmove.

Proglašenje

Na žalost nismo imali vremena otić još jednom na teren, tako da nikad ne bum skontao gdje sam točno napravio previd na 19. kontroli. Valjalo se otuširat i uredit za proglašenje, bazen, jacuzzi, tuš, brijanje... Kako nismo imali ulaznice za banket pričekali smo vani na klupama dok nije počelo proglašenje pobjednika.

Kao što je običaj prvo je proglašena kategorija Para. Prvak svijeta je Ola Jansson iz Švedske ispred prošlogodišnjeg pobjednika Lennarta Wahlgrena i Danca Sorena Saxtorpha. Četvrto mjesto je zauzeo Finac Pekka Seppä, peto Mađatica Fruzsina Biro, a sjajno šesto naš Zdenko Horjan. Zdenko je time još jednom pokazao da spada u sam svjetski vrh.

Zatim je došao red na kategoriju Open. Prvak svijeta je Stig Gerdtman, srebro je osvojio Finac Lauri Kontkanen, dok sam ja osvojio brončanu medalju. Četvrta je bila Njemica Anne Srtaube, peti Norvežanin Martin Jullum, a šesti još jedan Finac Pertti Hartman. Himna je doduše bila Švedska, jer je Stig bio bolji, ali svejedno sam bio preplavljen zadovoljstvom ostvarenim. Sjajan osjećaj.

U ekipnom poretku Prvaci svijeta su Šveđani ispred Finske na drugom i Hrvatske na trećem mjestu u sastavu Zdenko Horjan, Ivica Bertol, Jasminka Cindrić, Dalibor Perković i Ivo Tišljar. Kad netko od nas osvoji medalju u pojedinačnom natjecanju, može se još reči da je riječ o izuzetnom pojedincu, ali kada Hrvatska kao ekipa (riječima glavnog kontrolora) u Norveškoj razbije skandinavsku falangu onda to govori da više tu nije riječ o pojedincima već o jakoj ekipi.

Tu je proglašenju bio kraj, ali prozvani su još i Čehi da se ispravi nepravda i sramota koju su im prošle godine na Svjetskom prvenstvu priredili Mađari. Naime zadnji u dugom nizu bisera u traljavoj organizaciji prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva je bio taj da su pogrešno izračunali ekipni poredak, pa su Čehi umjesto na proglašenju medalje za treće mjesto dobili poštom.

Svjetski Temp-O Trofej

Na prvih pet Svjetskih prvenstava .

Tu je proglašenju bio kraj, ali prozvani su još i Čehi da se ispravi nepravda i sramota koju su im prošle godine na Svjetskom prvenstvu priredili Mađari. Naime zadnji u dugom nizu bisera u traljavoj organizaciji prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva je bio taj da su pogrešno izračunali ekipni poredak, pa su Čehi umjesto na proglašenju medalje za treće mjesto dobili poštom.

Tu je proglašenju bio kraj, ali prozvani su još i Čehi da se ispravi nepravda i sramota koju su im prošle godine na Svjetskom prvenstvu priredili Mađari. Naime zadnji u dugom nizu bisera u traljavoj organizaciji prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva je bio taj da su pogrešno izračunali ekipni poredak, pa su Čehi umjesto na proglašenju medalje za treće mjesto dobili poštom.

Tu je proglašenju bio kraj, ali prozvani su još i Čehi da se ispravi nepravda i sramota koju su im prošle godine na Svjetskom prvenstvu priredili Mađari. Naime zadnji u dugom nizu bisera u traljavoj organizaciji prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva je bio taj da su pogrešno izračunali ekipni poredak, pa su Čehi umjesto na proglašenju medalje za treće mjesto dobili poštom.

Povratak kući

xyz

ćevapčići

vjetar na mostu

xyz

xyz

xyz

I za kraj

Volim Skandinaviju. Uvijek kada idem gore uzbuđen sam kao malo dijete. Uvijek iznova me fascinira način na koji je spojena tradicija i moderan način života. Skandinavci imaju vrlo visoki životni standard, ali se ne razmeću time i jako puno drže do nasljeđa. Sviđa mi se način na koji su njihova naselja ukopljena u prirodu, kuće koje izvana izgledaju kao i prije 100 godina iznutra su udobne i tople. Nema megalomanske gradnje, već točno onoliko koliko čovjeku treba za udoban život. Na svakom koraku se vidi briga za prirodu i briga za čovjeka. Ograničenja brzine na cesti su vrlo niska za naše standarde, ali uz njihove kazne nikome ne pada na pamet da ih krši. Klinci se i unutar ograde vrtića igraju u fluorescentnim prslucima, a kiša im ne prekida boravak vani. Dani su ljeti gore dugi, a dalje na sjeveru jako dugi. Mogao bih još dugo pisati o razlikama, ali to je tema za neku drugu priču.

xyz

xyz

Osjećaj je sjajan! DA li mi je dosta? Naravno da nije! Idemo po još!

xyz

... za mog dragog tatu

... hvala roditeljima, ženi i obitelji, te članovima ekipe, posveta tati, hvala kondicionom treneru

Ivo Tišljar